“Ne shvaćam baš famu oko slavnih ličnosti. ”

Između ožujka i listopada broje se samo bodovi i sekunde. Nakon posljednje utrke vrijeme je da se ludilo cirkusa Formule 1 sagleda i iz kritičke perspektive – što je napravio i David Coulthard u ovom izvansezonskom razgovoru.

U nedavnom intervjuu s 'Guardianom' si se zapitao “jesi li ti taj koji nisi normalan ili su to drugi.” Koje ludosti vezane uz cirkus Formule 1 te još iznenađuju i nakon 14 godina?

Iznenađuje me kako se u Formuli 1 pojedinci stavljaju na pijedestal. Vidjeti odrasle muškarce i žene kako se sjate oko jedne osobe i tretiraju je kao poluboga je posve neprirodno u svakodnevnom životu. Naravno da u ovom svijetu ima mnogo iznimnih ljudi koji zaslužuju pozornost, no ne shvaćam baš tu famu oko slavnih ličnosti.

U nedavno objavljenoj autobiografiji “It is what it is” pročitali smo mnogo novih podataka o profesionalnom i privatnom životu Davida Coultharda. Koje strane o sebi si otkrio koje su do sad bile tajne?

Zapravo ništa. Samo sam progovorio o svom životu kako sam ga živio. Da sam nešto i tajio svih ovih godina do 36-te, zašto bih to sada otkrio? Mislim da je bulimija iznenadila neke, no ona nikad nije ni bila neka tajna.

Kruže glasine da želiš i drugi dio knjige – koji će biti napisan kada se povučeš – u kojem bi bile doista kontroverzne teme. Čemu se možemo veseliti?

Istini, jer su u prvom dijelu same laži… [smije se]

S jedne strane se čini da te često zapadala loša sreća u karijeri i da si samo djelomično mogao razviti svoj potencijal; s druge strane tu je 13 GP pobjeda, luksuzni hoteli u Monte Carlu i supermodeli za prijateljice, što se i ne čini tako loše. Kako ti to vidiš – jesi li ti tip koji vidi čašu napola punu ili praznu?

Volim život, pa bih rekao da vidim čašu napola punu. Naravno da za nekim stvarima žalim. Svi žalimo – ako ne, onda se vjerojatno nismo trudili i riskirali. No žaljenje je kao jučerašnjica – znaš da se ne možeš vratiti i ponovo to iskusiti. Tako da su trenuci žaljenja vrlo kratkotrajni u mom umu, i ne bacaju me u neku veliku depresiju. Kada čuješ ljude da kažu da bi učinili sve isto da se mogu vratiti, ne mogu reći da u to vjerujem. Zašto bi netko htio opet biti u lošoj situaciji? Ne vjerujem da bi. Mislim da je to samo fraza koju ljudi koriste jer znaju da ne mogu promijeniti prošlost.

Svake godine neki suvenir iz završene sezone završi u David Coulthard muzeju u Twynholmu. Što će obogatiti izložbu u 2007.?

Trkačko sjedalo iz mog bolida.